Zajedno s vatrogascima Dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Budaševa, učiteljima i ravnateljicom hrabro sam kročila u novi dio škole kroz stražnji ulaz, a na glavi mi je umjesto zimske kape stršala zaštitna kaciga. Mojim su tijelom naizmjence prolazili trnci, tuga i jeza.

Zid iznad stepenica na kojemu smo nekada sjedili prijatelji i ja potpuno je ispucan i uništen, učionice vrište pune pukotina i rupa, bez žbuke, ranjene i slomljene od nevidljive sile koja ih je pokušala sravnati sa zemljom.  Moja se učionica nalazi na katu, ne puštaju me gore, čak ni da malo zavirim i vidim što je ostalo od prostora u kojem smo imali svoj izmišljeni biljar, svoje cvijeće, radove, kutak za druženje pod velikim odmorom.

Vatrogasci su neustrašivo iznosili ostatke naše uništene informatičke opreme, a učiteljice skupljale preostale knjige koje su svjedočile užasu. Kroz suze sam iznosila naše oštećene kutije s priborom za likovni, tehnički…

Dobra vijest je da ćemo do kraja školske godine nekako uspjeti organizirati nastavu kao podstanari u novijoj matičnoj školi u Budaševu, a loša vijest je što više nisam sigurna hoću li ikada kročiti u ovu zgradu u kojoj sam provela više od pola svog života. Baš nismo imali sreće, prvo nam je Korona uništavala sedmi razred, pa sad i osmi, u suradnji s potresom.  Jedino u što sam sigurna je da ništa i nikada neće moći izbrisati naše uspomene, naša druženja, glupiranja, zezancije, fotografije, nestašluke, naše fore, naše sretno djetinjstvo. Stvarno će mi nedostajati učiteljičin pogled kad vidi da sam na -5 obukla stopalice i moj neuspješni pokušaj skrivanja nogu ispod klupe. Čak sam i danas sigurna da me je krajičkom oka pogledala dok je brisala šutu i prašinu sa čitanke.

Nadam se da će mlađi od mene i nove generacije opet i što prije imati priliku ići u ovu školu, proživjeti i doživjeti sretne školske dane. Nećemo dopustiti da nam ovaj užasan potres uništi nadu i vjeru u bolje sutra. Svakakve su mi se misli rojile glavom dok smo ubacivali zadnju kutiju spašenih stvari u vatrogasni kombi. Nije gotovo, naša će se zgrada obnoviti i ponovo zasjati u punom sjaju, zaorit će hodnici dječjim smijehom, veselo će zvoniti zvono za početak velikog odmora... Hrabro nastavljamo dalje. Samo nam treba vremena.